Dnevni boravak jopet forum


 
Početna stranicaPortalCalendarPublicationsFAQRegistracijaLogin
Ako čovjek ne zna prema kojoj luci plovi, nijedan vjetar neće biti povoljan. Seneka
Online
Ukupno je: 4 korisnika/ca online; 0 registriranih, 0 skrivenih i 4 gostiju.

/

Najviše korisnika/ca istovremeno online bilo je: 59, dana 15/06/17, 02:29 pm.
Latest topics
» Gif slikice
08/12/17, 10:16 pm by Erra

» Ono što trenutno slušam je?
08/12/17, 10:12 pm by Erra

» Mostovi
08/12/17, 10:06 pm by Erra

» Dodatni smajlići
08/12/17, 10:03 pm by Erra

» Pogodi tko će postati poslije tebe
08/12/17, 10:01 pm by Erra

» Što Vas najviše opušta?
08/12/17, 09:59 pm by Erra

» Dobro nam dosli :)
08/12/17, 09:58 pm by Erra

» Kako se trenutno osjećaš?
08/12/17, 05:09 pm by Ana

» Topic Istine
08/12/17, 05:09 pm by Ana

Login
Korisničko ime:
Zaporka:
Loginiraj me automatski: 
:: Zaboravih zaporku
Pretraľnik
 
 

Display results as :
 

 


Rechercher Advanced Search

Share | 
 

 Bajka

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
Ana
Administrator
Administrator
avatar

Broj postova : 11180
PostajNaslov: Bajka   16/05/15, 11:09 pm

Bajka je osobita književna vrsta kod koje se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da između prirodnoga i natprirodnoga, stvarnoga i izmišljenoga ne ima pravih suprotnosti. Prisutna je odsutnost psihološke karakterizacije gdje su likovi uobičajeni, prisutan je polaritet dobra i zla te nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću.

U svijetu su najslavnije bajke braće Grimm, Hansa Christiana Andersena i Oscara Wildea.

U Hrvatskoj su najslavnije bajke Ivane Brlić-Mažuranić.

Prema definiciji bajka je priča uglavnom namijenjena djeci koja se često bavi nepostojećim i izmišljenim radnjama i likovima kao što su vile i vilenjaci, čarobnjaci, patuljci, vještice i sl. U zadnje vrijeme pojavljuje se i nova "generacija" fantastičnih stvorenja poput goblina, trolova, orka i drugih stvorenja koja su plod mašte novog naraštaja kniževnih ali i filmskih umjetnika. Najpoznatiji likovi te novije generacije su hobiti koji su svoju svjetsku slavu stekli zahvaljujući J.R.R. Tolkienu i njegovim "Gospodarima prstenova".

Bajke su često rezultat narodne predaje i posljedica narodnih običaja i kazivanja, a neki su se autori potrudili to i zapisati uz eventualne dorade u fabuli i likovima (primjer su braća Grimm). U bajkama često nalazimo i čudesne životinje koje govore, a u tome je najdalje otišla "Životinjska farma" (izdan 1945.) - satirički roman ili bajka (alegorija) Georgea Orwella

izvor

---------------
Ljudi kažu da vole kišu, ali kad pada otvaraju kišobran. Ljudi kažu da vole sunce, ali kad sija bježe u hlad. Ljudi kažu da im treba vjetar, ali kad puše zatvore prozor. Zato kad kažu da me vole ja se samo nasmijem! :)
[Vrh] Go down
Ana
Administrator
Administrator
avatar

Broj postova : 11180
PostajNaslov: Re: Bajka   16/05/15, 11:11 pm

Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. - Zagreb, 21. rujna 1938.) hrvatska je književnica koja je priznata u Hrvatskoj i u svijetu kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu.

Djela

Neke od njenih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.

Valjani i nevaljani - Pripovijetke i pjesme za dječake. Vlastita naklada, Zagreb, 1905.
Škola i praznici - Zbirka pjesama i pripovjedaka za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1905.
Slike. Pjesme - Tiskara C. Albrechta, Zagreb 1912.
Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Roman za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1913.
Priče iz davnine - Bajke. Matica Hrvatska, 1916.
Knjiga o omladini - Crtice. Vlastita naklada, Zagreb, 1923.
Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi - Tisak Tipografija D.D., Zagreb , 1934-35.
Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata - Roman. Knjižara Vasić, Zagreb, 1937.
Srce od licitara - Pripovijetke i pjesme za mladež. Zagreb, 1939.
Basne i bajke - HIBZ, Zagreb, 1945.


izvor

---------------
Ljudi kažu da vole kišu, ali kad pada otvaraju kišobran. Ljudi kažu da vole sunce, ali kad sija bježe u hlad. Ljudi kažu da im treba vjetar, ali kad puše zatvore prozor. Zato kad kažu da me vole ja se samo nasmijem! :)
[Vrh] Go down
Ana
Administrator
Administrator
avatar

Broj postova : 11180
PostajNaslov: Re: Bajka   16/05/15, 11:12 pm

Priče iz davnine su zbirka pripovjedaka autorice Ivane Brlić-Mažuranić

Sadrži sljedeće pripovjetke:

Šuma Striborova
Regoč
Ribar Palunko i njegova žena
Sunce djever i Neva Nevičica
Lutonjica Toporko i devet župančića
Kako je Potjeh tražio istinu
Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica
Jagor


izvor

---------------
Ljudi kažu da vole kišu, ali kad pada otvaraju kišobran. Ljudi kažu da vole sunce, ali kad sija bježe u hlad. Ljudi kažu da im treba vjetar, ali kad puše zatvore prozor. Zato kad kažu da me vole ja se samo nasmijem! :)
[Vrh] Go down
Ana
Administrator
Administrator
avatar

Broj postova : 11180
PostajNaslov: Re: Bajka   09/07/15, 07:39 pm

Bajka o Zvončici

Iza sedam mora i sedam gora, usred gustih crnih šuma uzdizala se jedna velika planina. Na vrhu te planine, gotovo među oblacima izgrađena je jedna mala, sasvim mala kućica. U toj kućici živjela je djevojčica zvana Zvončica. Zvončica je bila razigrana, vesela, dobra i poštena djevojčica. Ali postajala je s vremena na vrijeme pomalo tužna. Osim njene majke koja je često morala raditi, na cijeloj toj planini nije bilo nikoga tko bi se igrao s njom. Zato je bila usamljena. A Zvončica se tako voljela igrati. Voljela je pjevati, plesati, crtati, igrati skrivača, skakati ali… sve bi joj to brzo dosadilo – jer se morala igrati sama.

Jedne noći kad je majka kasno došla kući sa posla, nađe Zvončicu kako spava u maloj sobici pored ogledala. Kada ju je majka podigla sa poda na kojemu je zaspala, iznenadi se vidjevši suzu na njenom obrazu. Tada i sama podigne pogled prema ogledalu te vidjevši svoj odraz u njemu, shvati koliko je zapravo njena najdraža Zvončica usamljena. Srce joj se lomilo znajući da se Zvončica počela igrati sa svojim odrazom u ogledalu, kao što je to i ona sama činila dok je bila mala. Zato položi majka svoju Zvončicu u njen krevetić, prekrije ju dekicom, poljubi u čelo i ode u drugu prostoriju. Tamo otvori veliku drvenu i prašnjavu škrinju koja se nalazila u kutu sobe. Iz škrinje izvuče bijelo platno, par srebrenih niti i jednu veliku šivaću iglu.
I tako je majka sjedeći čitavu noć vezla i šivala, s puno ljubavi utkivala srebrene niti pod sjajem mjesečine. Do jutra majka je završila započeto. Pred njom na stolu sad je ležala prekrasna bijela haljinica, prekrivena pahuljastom čipkom i sjajnim srebrenim nitima.

Ranom zorom, prije nego je sunce izašlo majka je otišla kroz gustu, crnu šumu na drugi kraj planine. Tamo na drugom kraju crne šume nalazila se Sanjiva dolina. No, nije to bila obična dolina, bila je to čarobna dolina u kojoj je raslo čarobno cvijeće. Ali ne bilo kakvo čarobno cvijeće, bili su to čarobni bijeli zvončići. Drugačiji od svih drugih zvončića u cijelom svijetu. Bili su to cvjetovi s velikim bijelim pupoljcima u obliku zvona, čije su glave bile toliko velike da su ih pretezale - pa su ležali na samoj zemlji, dobro skriveni u travi.

Zvončicina majka stane nasred Sanjive doline i zapjeva pjesmicu:

Zvončići, zvončići zazvonite mi na ovaj dan
Dignite svoje bijele glavice, jer sunce izlazi van
Zvončići, zvončići probudite se iz gluhog sna
Napustite Sanjivu dolinu jer vas zovem ja.

Dopustite mi da vam kažem
Zvončići dragi ja ne lažem
Iskreno za pomoć vas molim
Za Zvončicu, kćer koju volim.

Nakon par predivno otpjevanih melodija uslijedi tišina, brižna majka umoljivo je čekala i osvrtala se oko sebe ne bi li što vidjela a onda… gle čuda! Sa prvim zrakama sunca pojaviše se i dvije bijele glavice, visoko uzdignute nad Sanjivom dolinom. Dva bijela čarobna zvončića probudila je njena pjesmica. Majka hitro potrča prema njima, ubere ih te ponese svojoj kući. Ušije ih ona zatim na dvije srebrene niti na bijeloj haljini.

Nakon što se Zvončica probudila ugledala je majku pored svog kreveta. Ona joj se blago nasmiješi i pogladi po glavi, te zovne u drugu sobu kako bi joj pokazala što ima za nju.
Koliko li je bilo Zvončicino oduševljenje kad je ugledala predivnu haljinu na stolu. Srebrene niti pod zrakama sunca djelovale su kao tanki snopovi svjetla izvezeni po haljini. A kad je vidjela dva prekrasna zvončića na haljini, djevojka otvori oči širom od divljenja. Nikad još nije vidjela tako lijepe cvjetove, tako velike i mirišljave – širili su tako ugodan miris, poput livade pune cvijeća. Cijela soba mirisala je od njih.
- Obuci je.
Reče joj majka, te Zvončica pohita i bržem bolje skine svoju već izlizanu majicu i kratke hlačice te navuče bijelu haljinu. O, kako li je bila sretna tada. Osjećala se ponovno poletno, sretno. Nije više bila tužna, nije ju smetalo što će uskoro ostati sama jer će mama otići na posao. Veselila se svojoj novoj haljinici, vrtjela se u krug i plesala po sobi. Pri svakom jačem pokretu njenog tijela zvončići bi se zatresli na njenoj haljini. I gle čuda! Svaki put kad bi se zatresli, zvončići bi zazvonili i to svaki put sve ljepše i ljepše.

- O mama kako to da cvijeće može zvoniti, i to ovako milo?
Upitala je radoznalo Zvončica
- To zato jer to nije obično cvijeće. To je čarobno cvijeće.
Odgovori joj mama
- Znala sam! Čim sam ih ugledala na svojoj haljini, znala sam da to nisu obični zvončići. Ali gdje si ih ubrala majko?
- Ako ti kažem obećaj mi da nećeš nikome reći i da nećeš nikada tamo ići?
Odgovori joj zabrinuto majka
- Obećavam.
Brzo će Zvončica, nestrpljivo čekajući odgovor.
- Ali ne smiješ mi lagati Zvončice!
- Nikad ne bih majko!
Zakunu se iskreno djevojčica.
- Dobro onda... Na drugom kraju planine iza crne šume postoji jedna dolina, zove se Sanjiva dolina. Nije to obična dolina kao i svaka druga ovdje na planini, to je dolina u kojoj spavaju zvončići poput ovih na tvojoj haljini.
- A zašto spavaju?
Prekinu je u pripovijedanju radoznala Zvončica
- Zato jer su takvi rođeni. Rođeni su uspavani i ne bude se sve dok ih netko ne zazove.
- Zar baš nikad? Ni u proljeće?
Upita ju opet Zvončica
- Ni u proljeće.
- A ako grmi?
Majka se nasmije na to pitanje, pa joj odgovori
- Ne, grmljavine ne može probuditi zvončiće.
- A glasno vikanje ljudi?
- Ni to.
- A ako ovako jako lupim po podu?
Upita Zvončica lupajući svojim nožicama po podu drvene kućice, a majka se opet nasmije
- Ne ni to ih neće probuditi.
Zvončica stade razmišljati pomalo zabrinuto i ljutito pa na kraju reče
- Pa što ih onda može probuditi?!
- Može ih probuditi samo lijepa pjesma…
- A što ako netko ne zna lijepu pjesmu?
- Nema te osobe koja ne zna otpjevati makar jednu lijepu pjesmu.
- Ja ne znam….
Tužno će Zvončica, na to ju majka milo pogleda
- Znaš Zvončice.
- Koju?
Zamišljeno će ona
- Bilo koju. Ti možeš probuditi zvončiće bilo kojom pjesmom
- Zar mogu?
Iznenađeno će ona
- Možeš.
- Kako to?
- Zato jer zvončiće pjesmom može probuditi samo ona osoba koja ima dobru dušu i čisto srce.
Odgovori majka gledajući u svoju kćer
- A kako si ih ti probudila?
- Pjesmom.
- Znači li to da si ti dobra, mama?
Mama se nasmije i zagrli Zvončicu
- Pa, trudim se biti…
- A kako da ja znam jesam li dobra osoba, ako ne smijem otići u Sanjivu dolinu i zapjevati zvončićima?
- Ti ne smiješ jer si još premlada…
- Ali ja bih im išla zapjevati…
- Onda bi probudila sve zvončiće.
Odgovori majka
- Pa zar je to tako loše?
Upita Zvončica
- Pa jednom probuđen zvončić uvijek ostaje budan, a ako ti zapjevaš i probudiš cijelu Sanjivu dolinu – svi zvončići će dignuti svoje glave visoko, visoko u zrak i stalno će zvoniti.
- Ali oni tako lijepo zvone… zar bi nekome moglo smetati njihovo zvonjenje?
- Baš naprotiv. Oni bi svojom zvonjavom privukli puno ljudi u Sanjivu dolinu. A onda ti ljudi ne bi mogli odoljeti a da si i sami ne uberu par zvončića.

Odgovori joj majka

Zvončica se ponovno zamisli i nakon par trenutaka opet upita majku
- Kako to da si ti ubrala zvončić ako ih ne smije nitko brati?
- Zato jer zvončiće smije ubrati samo onaj tko ih i probudi. Ako ih ti sve probudiš oni će svojom zvonjavom privući i one loše osobe, koje ih inače pjesmom ne bi mogli probuditi.
- Što će biti sa zvončićima ako ih ubere neka loša osoba?
- Zvončići će onda umrijeti.
-Oooh… to je tako tužno, zašto moraju umrijeti?
- Zato jer svi odrasli ljudi nisu tako dobri kao što su djeca dobra.
- Pa što to odrasli ljudi čine da postaju loši?
- Odrasli ljudi znaju slagati, imaju tajne, imaju srca udariti i rasplakati nekoga namjerno, mučiti životinje, povrijediti jedni druge i još puno toga…
Nabrajala je majka svojoj kćeri a Zvončica je šutke sjedila pored nje i gledala u daljinu kroz prozor sobice.

- Zar su svi odrasli ljudi takvi?
Upita tužno
- Nisu. Ima i jako dobrih ljudi, baš poput djece.
Odgovori majka
- Izgledaju li dobri ljudi poput tebe?
Upita Zvončica
- Ne izgledaju. Ne možeš znati dali je netko dobar ili ne – sudeći samo po tome kako izgleda izvana… svi ljudi to nose u sebi.

Zvončica više nije zapitkivala a majka više nije govorila. Obje su šutke gledale preda se. Prije nego je otišla na posao majka odluči otkriti kćeri još jednu tajnu o zvončićima.

- Želiš li da ti odam još jednu tajnu Zvončice?
- Može, može!
Veselo je ciktala djevojčica
- Tvoji zvončići na haljini mogu pričati
- Štooo!
Vrisne djevojčica od iznenađenja
- Svaki put kad se budeš osjećala usamljeno i kad budeš htjela pričati s nekim, tvoji zvončići na haljinici će učiniti da sve što se nalazi okolo tebe u prirodi može progovoriti. Svaki cvijet u travi, svako drvo i grm, svaka vlat trave i potok, pa i kamenje na obroncima i jezera, sve što vidiš u prirodi; svaka životinja moći će govoriti s tobom.

Zvončica je slušala širom otvorenih usta ne uspijevajući sakriti svoje iznenađenje. Nikad do sad nije čula nešto tako neobično. Ničemu se do sad još nije toliko obradovala. Zatim je naglo skočila majci u zagrljaj i počela ju ljubiti.

- Hvala ti! Hvala ti mamice! Još nikad nisam bila ovoliko sretna.
- Ali budeš li ikad nešto slagala ili sakrila od mene Zvončice, tvoji zvončići izgubit će svu svoju moć.
- Obećavam, nikad neću napraviti takvo nešto!
Zakune se Zvončica držeći ruku na lijevoj strani, na srcu.
- Znam, baš zato sam ti i ubrala čarobne zvončiće.
Odgovori ponosno majka.

Nakon što je majka otišla na posao, Zvončica odluči isprobati moć svojih zvončića te bržem bolje istrči na livadu ispred kuće.
Ali zastane kao skamenjena. Ispred kuće je čula žamor. Nakon toliko dugo vremena provedenog u tišini sama, nije bila naviknuta čuti toliko različitih glasova odjednom. Jedva da se i usudila doći na livadu.
U nevjerici se okretala oko sebe. Čula je na desetak različitih glasova odjednom. Slušala je međusobno dovikivanje dva cvijeta tratinčice na livadi, smijeh vlati trave izazvan i ne tako smiješnim vicevima. Šume su pjevale o vremenskoj prognozi, dok se par grmova svađalo tko je nedozvoljeno bio na tuđem terenu. Ptičice su cvrkutale oko toga trebaju li se seliti na jug kad krene zima, a leptirići koji su letjeli iznad cvijeća hvalili su jedni drugima raznovrsnost boja na krilima. Činilo se kao da nitko niti nije primjećivao Zvončicu. Svi su bili zaneseni svojom pričom pa se nisu ni osvrtali na nju. U ostalom često su je viđali ovuda, uvijek samu, nikad im se nije ni obratila da popriča s njima.

- Aaaa… pćiiiiha!
Kihnuo je netko
- Nazdravlje.
Odgovori Zvončica. Iako nije znala tko je kihnuo, ali učila ju je majka da se to treba poželjeti onome tko kiše
- Hvala Zvončice.
Odgovori tih i piskutavi glasić u njenoj blizini.
Zvončica se osvrne par puta oko sebe ne bi li vidjela tko kiše a zatim opet začuje slabašni glasić
- Svaki put kad izađem među prijatelje koji ovako iskreno pričaju ja kihnem.

Zvončica spusti pogled niz svoju haljinu te ugleda svoje bijele zvončiće kako se miču i namještaju svoje latice kako bi ponovno kihnuli i ubrzo
- Aaaaaa pćihaaaa!!
Bio je ovaj put nešto jači zvuk nego prvi put
- Nazdravlje…
Ponovno će Zvončica
- Hvala. Ja obavezno kihnem svaki put kad čujem svoju drugaricu kako kiše.
Odgovori sad nešto dubljim glasom drugi zvončić
- O! Zar si ti žensko?
Obrati se Zvončica svome prvom zvončiću
- Naravno…. Ja sam Lejla.
Reče bijeli zvončić razvlačeći svoje latice u ovalni osmjeh
- A ja sam Jan! I samo da znaš, muško sam!
Uzvikne drugi zvončić, dubljeg glasa.
- Ja sam Zvončica. Drago mi je što ste se probudili!
Ponosno će djevojčica, šireći svoja usta u veliki osmjeh.

U međuvremenu sav žamor na proplanku je zamro. Nitko više nije pričao, vladala je ponovno tišina. Djevojčica se osvrnu oko sebe kako bi vidjela što se događa.

- O koja prekrasna haljina!
Dobaci jedan glas pored Zvončicinih nogu. Bila je to pčela Nela, koja je zujala s cvijeta na cvijet skupljajući žuti prah s njihovih tučaka.
- Koje prekrasne boje srebrenih niti!!
Začuje se drugi glas viša njene glave. Bili su to šareni leptirići imenom Bojana, oni su se divili bojama srebra pod jakim suncem.
- Koja čista duša poput snijega!
Zapjeva šuma Diana u jedan glas
- Ima razigran duh.
Zafijuče vjetar Petar dižući Zvončicinu kosu i haljinicu da vijori u zraku.
- I lijepo miriše!
Prošapta cvijeće Romana jedno drugome
- A kako je samo laka poput pera dok gazi po nama!
Nadoveže se već svim danim komplimentima i trava Ana.
- Ima tako smirujući pogled.
Složi se makar u jednom grmlje zvano Goran.
- Djeluje jako mudro.
Zacvrkuta i bijela ptičica Blanka.

I tako malo po malo opet su svi počeli govoriti, ali su sad svi pričali o djevojčici koja je stajala među njima. Svi su pričali o Zvončici.

- Dođi! Igraj se s nama!
Poviče vjetar Petar i zapuše još jačim toplim zrakom, te tako pogura Zvončicu naprijed među šaroliku i živahnu livadu. Zvončica se brzo opustila i uskoro je postala nenadmašiva. Pjevala je sa šumama, plesala s leptirima, igrala se s pčelama i utrkivala s vjetrom. Smijala se vlatima trave i njihovim vicevima. Mirila je grmlja koja bi se svako malo posvađala jer su rasla tako blizu jedno drugoga, da su se stalno međusobno naguravala. Raspravljala s pticama o tome kad je najbolje vrijeme da krenu na jug.
Svi su brzo zavoljeli Zvončicu a kako i ne bi. Bila je ona pravo razigrano dijete i još k tome tako iskrena, što se jako cijenilo u svijetu prirode.

U igri vrijeme je brzo prolazilo, uskoro je i pala noć. Mladi mjesec blijedo se pokazivao na nebu. Sve cvijeće je sklopilo svoje latice i otišlo na spavanje. Vjetar je odlepršao dalje kroz šume u druge doline, odnijeti vijest o Zvončici, njihovoj novoj prijateljici. I pčela Nela već je otišla u svoju košnicu, ptičice se povukle u svoja gnijezda. Utihnula je i trava Ana, a i grmlje je napokon složno bez svađe zaspalo. Leptirići su se posakrivali u krošnje drveća. Samo je još šuma Diana bila budna. Stajala je visoko i uspravno bdijući nad proplankom.


- Zar ti nikad ne spavaš?
Upita Zvončica sjedeći pred šumom
- Ne. Ako ja zaspem, tko bi onda pazio na proplanak?
Odgovori Diana djevojčici
- A zašto moraš paziti na proplanak?
Znatiželjno će djevojčica
- Jer ga moram čuvati od požara.

Zvončica začuđeno pogleda u Dianu, nije ona još znala koliko je opasan požar. Ali Diani se svidjela njena radoznalost pa joj nastavi pričati
- Vidiš… svaki put kad se pojavi požar, kad god nešto u prirodi izgori znači da je jedna od šuma zaspala. Dok god je šuma budna vatra se ne usudi gorjeti u njenoj blizini.
- A zašto šuma zaspe?
Upita Zvončica
- Šuma zaspe onda kad je bolesna, a bolesna je ako je se previše posiječe a ne posadi, ili ako se drveće suši umjesto da raste i cvjeta novo. A nekad je jednostavno stvar u ljudskom neoprezu.

Zvončica je klimala svojom crnom glavom i znatiželjno ispitivala. Upijala je svaki dobiveni odgovor. Shvaćajući s kakvim se sve problemima mora nositi priroda, te koliko problema može izazvati jedna nepažljiva osoba.

- Vrijeme je da kreneš kući Zvončice. Majka će ti se zabrinuti.
Zapjeva Diana u jedan glas
- Ali ja bih još malo ostala.
Umoljivo ju je pogledala Zvončica
- Zar ti majka nije rekla da ne smiješ ostajati sama do kasno vani?
- Je…
Prizna Zvončica pokunjeno
- Ne smiješ se onda oglušiti na ono što ti ona kaže.
- Imaš pravo, idem odmah kući. Laku noć Diana!

Pozdravi Zvončica Dianu, te se podigne s meke trave i potrči proplankom ravno svojoj kući. Kad se približila kućici vidjela je majku kako zabrinuto stoji na ulaznim vratima. Te potrči u njen zagrljaj, ispričavajući joj se i obećavajući da više neće kasniti.
Shvaćala je majka da se mala Zvončica zanijela igrajući se prvi dan s društvom, i tako zaboravila na vrijeme. Važno je bilo samo to da je i sama Zvončica znala da je pogriješila.


Bilo je kasno podne. Sunce je bilo visoko na nebu i sva je priroda bila odavno budna. Samo se Zvončica još nije probudila. Jučerašnji dan ju je toliko izmorio da je još uvijek čvrsto spavala. Jedna bijela ptičica cvrkutala joj je ne prozoru pokušavajući ju probuditi, ali nije uspijevala. Odustala je ptičica vidjevši da ju je svojim lijepim cvrkutom još više uspavala. Zatim šareni leptirić doleti u njenu sobu i sjedne joj na nos, te ju počne škakljati svojim ticalima.
Zvončica se protegne i otvori svoje zelene oči. Imala je što vidjeti, veliki šareni leptir sjedio joj na vrhu nosa. Ona se iznenada nasmije i tako ga otpuhne visoko u zrak.
Probudila se Zvončica. Brzo se digla iz kreveta, oprala zube, počešljala svoju crnu kosu te obukla bijelu haljinicu. Čim je kliznula u nju začuje bijelu ptičicu Blanku, kako cvrkuće javljajući svima da je Zvončica budna. Veliki leptir kružio je oko nje prepričavajući joj što se sve dogodilo na livadi dok je ona spavala. Tako Zvončica sazna da su se grmlja ponovno posvađala, da je vjetar obišao već cijelu planinu i raširio vijest o djevojčici zvanoj Zvončica. Da su se ptičice dogovorile da će sazvati sjednicu na čelu sa mudrom sovom Sofijom, kako bi se dogovorile kad putuju na jug. Da je šuma Diana pjevala cijelu noć. Da je došao jedan jež iz daleka samo kako bi se upoznao sa Zončicom, te da ju potok iz obližnje šume poziva da se dođe koje jutro umiti nad njim.

- Evo je! Evo je!
Poviče cvijeće Romana
- Zvončica se došla igrati s nama!
Razglasi svima vjetar Petar

- Igraj se s nama!
Vikali su s jedne strane proplanka
- Ne! Dođi se igrati s nama.
Sad su je zvali na drugu stranu proplanka
I tako je Zvončica trčala od jedne do druge strane livade. Dan je ponovno prebrzo prolazio. Na livadi se pojavilo previše nepoznatih lica i njušaka da bi ih djevojčica uspjela sve upamtiti. Puno novih životinja koje Zvončica još uopće nije bila za svog života vidjela na proplanku, došlo je sad upoznati se s njom. Svi su pozivali Zvončicu da se dođe igrati kod njih. Neki su bili udaljeni po dvije ili čak tri doline od nje, što je bili i predaleko za pješačiti. Zvončica je sva ushićena obećavala idući od jedne do druge pojave da će jednog dana doći kod njih, upoznati se s njihovim domaćinima, igrati se po njihovim livadama i proplancima. Sunce je već počelo zalaziti kad su se gosti sa proplanka počeli razilaziti i odlaziti svojim kućama. Zvončica ih je srdačno ispraćala sve do ruba šume Diana. Obećala je jednom davno majci da nikad neće sama ići kroz šume, proplanke ili putove za koje ne zna kamo vode. Sve pojave pokazivale su razumijevanje za Zvončicino obećanje majci pa ju nisu niti pokušavale nagovoriti da krene za njima. Zvončici je zbog toga bili jako drago.

Noć je pala i svi su zaspali na livadi, osim Diane koja je ponovno stražarila. Pa i Zvončica požuri svojoj kući. Trčeći tako preko proplanka desi se nešto neobično. Začuje ona nekoga kako plače. Zastane da osluhne tko to zapomaže. Ugleda jednu od novih pojava, koja je danas došla sa svim ostalima pojavama da se upozna sa Zvončicom. Zvončica priđe biću sklupčanom u visokoj travi. Odmah ga je prepoznala. Naime nije se mogla sjetiti njegovog imena jer ih je danas toliko čula, ali upamtila ga je zbog njegova prekrasna narančastog krzna i dugog kitnjastog repa. Prišla mu je bez ustručavanja i podragala ga pa dugoj njušci.

- Što je bilo zašto tako tužno cviliš?
Zapita zabrinuto Zvončica
- Zato jer mi nitko ne može pomoći….
Zajauka ponovno neutješno životinja
- Reci mi o čemu se radi, možda ti ja mogu pomoći?
Pokuša ga utješiti djevojčica
- Ne mogu ti reći…
Reče životinja
- Zašto ne možeš?
Upita djevojčica
- Ako ti kažem nećeš mi htjeti pomoći….
Ponovno zajauka on
- Pomoći ću ti.
Reče Zvončica
- Obećavaš?
Reče životinja i pogleda ju svojim uplakanim crnim očima
- Obećavam.
Odgovori mu djevojčica stavljajući svoju ruku na lijevu stranu, ravno na srce.
- Izgubio sam se…. Svi su moji prijatelji već davno otišli i sad se ne znam vratiti kući.
Zajeca on još tužnije nego prije
- Ja ću ti pomoći da nađeš put!
Ponudi svoju pomoć nesebično djevojčica
- Ali ja ne znam pravi put.
Opet se požali on
- Kako ne znaš? Pa odakle si došao?
Začudi se djevojčica
- Došao sam s prijateljima kroz crnu šumu, ali sad se bojim vratiti onuda sam….

- O tako znači…
Prošapta Zvončica
- Hoćeš li me ti ispratiti na pola puta? Molim te?
Upita ju tužno životinja
Zvončica zašuti na trenutak i zamisli se nad svojim novim prijateljem. Obećala je majci da nikad neće ići sama u šumu ali…

- Sjećaš se, obećala si mi pomoći Zvončice?
Podsjeti ju životinja
Naravno da se sjećala. Ona nikad nije davala obećanja koja nije mogla ispuniti. Ali ovaj put nije znala da obećava nešto što ne smije napraviti, pa sad nije znala što da napravi…

- Zvončice ti si mudra, reci mi o čemu razmišljaš?
Upita ju životinja
- Obećala sam majci da nikad neću sama u šumu.
Odgovori tužno djevojčica
- Ali ne ideš sama, ideš sa mnom.
Pokuša ju utješiti životinja
- Ali mama će se naljutiti….
Ponovno će Zvončica još potištenije
- Neće ako joj ne kažeš.
Posavjetuje ju životinja
- Ali ne smijem lagati mami!
Pobuni se iz sveg glasa Zvončica
- I nećeš joj lagati Zvončice, samo joj nećeš ništa reći. Ako ne bude znala neće se moći naljutiti, zar ne?
Progovori ponovno životinja
- Da, istina je…
Nevoljko se složi djevojčica sa životinjom

- Mama će misliti da si se ponovno zanijela igrajući se po proplanku i neće se ljutiti. U međuvremenu ti mene otprati do pola puta. Ako dođeš samo do pola puta i vratiš se nazad - time nećeš prekršiti obećanje dano majci, jer nisi otišla skroz u šumu. A i to pola puta što pređeš nećeš ići sama već sa mnom.

Zadovoljno reče životinja, pronalazeći time rješenje koje je odgovaralo i njemu i Zvončici.
Zvončica se na kraju ipak složi sa svojim novim prijateljem. Te se brzo uputi s njim prema šumi. Što prije ode, prije će se i vratiti – mislila je u sebi. A trebala se je do sad već vratiti kući stoga je žurila ispratiti prijatelja.

- Najbolje je da potrčimo, brže ćemo stići.

Reče životinja nakon što se nešto više približila šumi, te potrči i uleti u mrak. Zvončica ga nastavi slijediti – pa i ona utrči u šumu. Čula je kad ju je Diana zazvala dok je utrčavala unutra, ali nije se imala vremena zaustaviti i popričati s njom. Žurila je ali i nespretno zapinjala za sve na što je naišla. Koliko god da je Zvončica bila brza, njen četveronožni prijatelj bio je još brži. Pa joj je valjalo trčati što je brže mogla kako ga ne bi izgubila iz vida, te kako se ne bi naposljetku i sama izgubila u mračnoj šumi.
Ali nakon nekog vremena zaustavi se. Nije više trčala, samo se osvrtala oko sebe… shvati da se izgubila. Nije znala kuda je otrčao njen prijatelj, te se odluči vratiti nazad prije nego ju majka potraži. Ali neugodno se iznenadi kad vidje da nikako ne raspoznaje put kojim je došla. Tapkala je po mraku, uvijek korak naprijed – dva nazad. Ono malo svjetla što ga je bacao mladi mjesec visoko s neba, kroz guste krošnje drveća nije bilo dovoljno da joj osvijetli put. Te Zvončica stade neutješno plakati.

- Tko to tako žalosno plače?
Začuje ona hrapavi glas u svojoj blizini
- J.. j… ja…
Zamuca Zvončica
- A tko je to Ja?
Ponovno progovori hrapavi glas
- Ja sam, Zvončica.
Odgovori djevojčica, pa nastavi tiho plakati
- O to si ti Zvončice. Nisam te odmah prepoznala.
Reče sad malo veselije hrapavi glas iz blizine, nakon što djevojčica ništa ne reče, glas opet prozbori
- Što radiš ovdje Zvončice?
- Izgubila sam se.
Odgovori Zvončica, pa opet gorko zaplače
- Neće ti pomoći suze dijete moje, nemoj plakati.
Odgovori glas
- Kad ne znam što da radim…
Odgovori Zvončica i dalje ne prestajući plakati
- Priđi mi malo bliže Zvončice, da te bolje vidim. Tu na panju sam sa tvoje lijeve strane.
Odgovori hrapavi glas
Zvončica se okrene na lijevo i napravi par koraka te se uskoro nađe pored velikog panja. Sagne se i sjedne pored njega. Tek sad kad su joj se oči malo navikle na mrak uspije vidjeti lagane obrise životinje na panju.

- Tko si ti?
Upita Zvončica
- Ja sam najstarija sova u ovoj šumi. Ime mi je Sofija
Odgovori velika pernata ptica
- Čula sam o tebi… sve ptice na proplanku pričaju da si najmudrija na cijeloj planini.
Reče djevojčica, te se požali sovi
- Da sam barem imalo slična tebi…

- Zašto bi htjela biti slična meni Zvončice?
Upita ju Sofija
- Tako da budem mudra kao i ti…
Odgovori djevojčica sovi
- Nećeš biti ništa mudrija ako ti tijelo bude prekriveno perjem, niti ako budeš imala male uši kao ja, a još manje ako umjesto svojih ruku budeš imala krila poput mojih Zvončice… Mudra ne postaješ tako da budeš sličnija nekome. Mudra postaješ tako da učiš i slušaš starijega. Slušaš li ti koga Zvončice?

Zvončica se zamisli nad njenim pitanjem, pa posramljeno odgovori
- Slušala sam mamu…
- Slušala si? Zar više ne slušaš?
Upita začuđeno Sofija
- Danas ju nisam poslušala…
Odgovori Zvončica pa tiho zaplače
- Što si to napravila danas, kad time nisi poslušala majku?
- Otišla sam u šumu iako mi je rekla da nikad ne idem ovdje sama.
Reče tužno Zvončica
- A zašto si to napravila Zvončice?
- Zato jer me je nagovorio jedan kitnjasti prijatelj sa proplanka…
- Je li ti sad žao što si poslušala njega a ne svoju majku Zvončice?
Upita ju Sofija
- Da…
Odgovori djevojčica

- E da si poslušala majku a ne lukavog lisca Luku sada ne bi tu sjedila i plakala, izgubljena i sama šumi.
Odgovori joj prijekorno mudra sova
- Možeš li mi ti pomoći?
Upita djevojčica sovu
- Mogu ali samo ako mi obećaš nešto Zvončice?
Reče Sofija
- Što to?
Upita Zvončica pomalo sumnjivo
- Da ćeš ubuduće uvijek slušati majku.
Odgovori sova
- Obećavam.
Reče sretno djevojčica. I stvarno je to i iskreno mislila.

- A sad Zvončice okreni se i pogledaj iza sebe. Vidiš li što?
Zvončica se okrene pa pogleda. U početku nije vidjela ništa osim obrisa visokog drveća ali onda spusti pogled prema tlu i ugleda slabašan sjaj u daljini.
- Vidim!
Oduševljeno će Zvončica pa nadoda
- Što je to?

- To su srebrene niti sa tvoje bijele haljine. Kad si ulazila u šumu Diana te pokušala zaustaviti zovući te imenom ali ti se nisi odazvala. Stoga je naredila svojim stablima da rašire grane i tako te pokušaju zaustaviti. Nisu te zaustavile, ali su se svojim granama zaplitale o tvoju haljinu i tako otkidale komad po komad srebrenih niti s nje…

Zvončica pogleda niz svoju haljinu i stvarno vidje da srebrene niti više ne bljeskaju na njoj. Ali bljeskale su se pod slabim sjajem mjesečine na tlu, u travi.
Znala je Zvončica što joj je za činiti. Zaputila se slijedeći tragove srebra rasutog po travi. Prošlo je puno vremena dok je Zvončica ponovno ugledala proplanak pred sobom. Mjesec i zvijezde bilo su visoko iznad nje te ona potrči poznatom stazicom kući. Nije se nigdje zaustavljala niti skretala, trčala je brzo. Brže nego što je trčala i za lisicom u šumu. Napokon na vidiku pojavila se osvijetljena kućica. Jarko žuta svjetla bacala su odsjaj kroz prozore tjerajući tako mrak ispred kuće. Zvončica utrča u kuću i ugleda zabrinutu majku kako sjedi u kuhinji i briše suze s lica.

- Oprosti mi majko!

Reče Zvončica i baci joj se u zagrljaj. Majka je odmah zaboravila na ljutnju i na brigu, zagrlila je svoju djevojčicu i čvrsto privila uz sebe.

Nikad više Zvončica nije bila tako nepromišljena. Ništa nije zatajila majci, sve joj je priznala; kako je srela kitnjastog lisca Luku, kako ju je namamio da mu obeća da će ga ispratiti u šumu, kako ju je uvjerio da ništa ne kaže mami i kako je sve to što čini sasvim ispravno. Pričala je majci kako je trčala i izgubila se. Kako su joj mudra sova Sofija i šuma Diana pomogle da se vrati. Te kako im je morala obećati da će uvijek slušati mamu.

I slušala je Zvončica svoju majku, ništa od nje nije krila. Nikad joj nije lagala.
Živjela je Zvončica dovijeka na toj planini iza sedam mora i sedam gora, usred gustih crnih šuma, gotovo među oblacima. Živjela je ona tako dugo, sretno i uvijek se igrala sa svojim prijateljima Lejlom i Janom. Sve dok jednog dana nije odrasla… ali to je već neka druga priča.


izvor

---------------
Ljudi kažu da vole kišu, ali kad pada otvaraju kišobran. Ljudi kažu da vole sunce, ali kad sija bježe u hlad. Ljudi kažu da im treba vjetar, ali kad puše zatvore prozor. Zato kad kažu da me vole ja se samo nasmijem! :)
[Vrh] Go down
Erra
Pisac
Pisac
avatar

Broj postova : 4036
PostajNaslov: Re: Bajka   12/06/17, 10:21 pm

Slavuj

Jednom davno, u Kini, živio je car u prekrasnoj i raskošnoj palači koja je bila najljepša na svijetu. Bila je izgrađena od porculana pa su sluge morale posebno paziti na njezino održavanje. Oko palače se nalazio veliki vrt prepun raznog mirišljavog cvijeća, a na kraju vrta prostirala se zelena šuma s prekrasnim drvećem i jezercima koja je dosezala sve do plavog mora. U toj šumi živjela je mala ptičica, čudnog izgleda, ali lijepog glasa. Bio je to slavuj sa zagasitim perjem vrlo neprivlačne boje, ali je divno pjevao. Njega su primjećivali i ribari koji su svakog dana uplovljavali skroz do šume te uživali slušajući malenog slavuja.

Carstvo su posjećivali i ostali putnici te se divili prekrasnoj palači od porculana, mirišljavom vrtu s predivnim cvijećem te šumi u kojoj je pjevao maleni slavuj najdivnijeg glasa.

Bilo je ljeto i jedan se istraživač uputio prema Kini. Nabasao je na predivnu gustu šumu u kojoj je slavuj neumorno pjevao. Toliko je uživao u njegovom pjevanju da je o tome napisao knjigu. Pticu je opisao kao najdivniju životinju koja prekrasno pjeva. Nakon što je car pročitao knjigu o predivnom slavujevom glasu svom nadzorniku je rekao kako želi čuti tog slavuja kako pjeva. Naredio mu je neka ga smjesta pronađe kako bi i on doživio tu divotu. Nije mu bilo jasno kako to da on nije nikada čuo za poznatog slavuja i njegov prekrasan glas o kojemu pišu mnogi svjetski pisci.

Nadzornik nije uopće znao gdje bi mogao pronaći slavuja koji lijepo pjeva. Lutao je palačom, pretražio cijeli vrt i zamolio ostale dvorjane da mu pomognu pronaći malog slavuja. Na svom putu u potrazi za slavujem naišao je na jednu služavku koja mu je rekla kako ona zna gdje bi mogao pronaći slavuja. Ona ga je odvela u šumu do neuglednog slavuja i nadzornik ga je čuo kako pjeva. Zamolio ga je neka dođe pjevati i caru. Slavuj je pristao i otišao s nadzornikom u palaču.

Stigavši u palaču, slavuj je najprije zamijetio svu raskoš dvorca, porculanske zidove i podove koji su se sjajili ponajviše zbog zlatnih zidnih svjetiljki. Nadzornik je odveo ptičicu u veliku dvoranu gdje je sjedio car. Ispred cara je stajao zlatni štapić na kojeg je nadzornik položio slavuja kako bi nešto otpjevao caru. Svi dvorjani su bili jako uzbuđeni što će slavuj zapjevati i čim je ispustio svoj glas car se rasplakao. Cara su obuzele emocije te je zamolio ptičicu neka ostane živjeti s njim u palači. Slavuj je odmah pristao na carevu ponudu ne sluteći što će mu se jednog dana dogoditi. Ostali dvorjani su bili oduševljeni njegovim pjevom koji ih je dirnuo u srce.

Slavuj je ostao na dvoru i živio u vlastitom kavezu. Svakog dana se mogao dvaput prošetati tokom dana i jedanput tokom noći. Naravno, nije bio u potpunosti slobodan jer su ga prilikom šetnje pratile sluge. Oko slavujeve nogu su držali svilene vrpce kako ne bi mogao odletjeti i pobjeći iz palače. Takva sloboda slavuju nije odgovarala.

Gradom su se počele širite priče o slavuju predivnog glasa pa su i mnoga djeca po njemu dobila ime iako nisu imala dobar sluh.

Slavuj je caru pjevao svakoga dana sve dok mu jedan bogati trgovac nije poslao zlatnog slavuja ukrašenog dijamantima, rubinima i safirima. Taj je slavuj pjevao poput pravog, ali se nikada nije umorio od pjevanja. Radio je na navijanje, a kada je car shvatio da se ovaj ne umara, odlučio je otpustiti neuglednog slavuja. Malena ptičica je najprije bila tužna što je car tako odlučio, ali se zapravo veselila povratku u svoju šumu. Šuma ga je ipak činila sretnim i slobodnim pa mu je to bila velika utjeha. Opet će moći stalno pjevati i svojim pjevom uveseljavati ostale životinje u šumi.

Prošla je godina dana, a caru je dojadila uvijek jedna te ista pjesma koju je zlatni slavuj pjevao. Ipak je to bila mehanička ptica pa se nije moglo od nje očekivati da će promijeniti svoj stil pjevanja. Nakon svega par dana, zlatni slavuj je prestao pjevati jer se pokvario. Uskoro se car teško razbolio i poželio ponovo čuti onaj lijepi pjev neuglednog slavuja koji ga je svaki dan radovao. Car je pogledao prema prozoru kad se tamo stvorila ptičica. Začuo se ugodan pjev, a caru je bilo iz dana u dan sve bolje sve dok nije potpuno ozdravio.

Car se ispričao malenom slavuju i rekao kako ga nije smio pustiti da ode pjevati u šumu jer zlatni slavuj nije bolji od njega. Zamolio ga je neka ostane zauvijek sa njime u palači, ali slavuj nije mogao pristati na to jer je želio biti slobodan. Ipak, obećao je caru kako će ga svaki dan posjećivati i dolaziti pjevati na prozor. Slavuj je zaista ispunio svoje obećanje, a car je bio presretan.

Hans Christian Andersen
[Vrh] Go down
Sponsored content



PostajNaslov: Re: Bajka   

[Vrh] Go down
 
Bajka
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.
 Similar topics
-
» Jel Noina arka istina ili bajka i da će nam opet biti potrebna
» Bajka

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Dnevni boravak jopet forum  :: Umjetnost i kultura :: Književnost-